Kako me dugo nije bilo tu. Nije da nisam imala vremena. Imala sam, i previše. Samo sam previše lijena, i nisam imala potrebu za pisanjem bilo čega. Ali evo, vratila sam se sad. Moram podijelit neke stvari i s vama. :)

Za početak, moram priznat da je kod mene sve odlično. Baš se čudim što je tako, ali stvarno sam zadovoljna sa svime trenutno i uživam u tome jer znam da ne može uvijek biti tako.



I čini mi se da sam zaljubljena. :)
Prvo mi je sve to bilo sumnjivo, jer je on stariji od mene..ne jako, ali svejedno..i što ide na fakultet prilično daleko. I naravno da sam oprezna još uvijek, ali on je tako dobar prema meni i iznenađuje me stalno da mi je teško povjerovati da mi se sve to događa. *too good to be true*



I ovaj put ću pokušati da se ne zamaram time koliko će trajati. Neka sve bude jednostavno.



Trebali bi ići na maturalac u Španjolsku. A iskreno, ne znam baš ni da želim ići. Niti je li se isplati, je li vrijedno toliko novca, ne da mi se ni gledat ove pojedince iz razreda kako se preseravaju i sve to. Tako da sam zbunjena što se tiče svega toga. Kako je vama bilo na maturalcu?

Toliko je stvari koje me muče.
I zašto uvijek moram leći u krevet s glavom punom pitanja na koje ne uspijevam naći odgovor?
Da bar mogu postići da ne razmišljam o ničemu.

Lost and insecure
You found me, you found me
Lying on the floor
Surrounded, surrounded
Why'd you have to wait?
Where were you? Where were you?

Pokušavam popraviti stvari kod mene, ali nekako mi ne uspjeva. Bojim se da ne bi pokvarila sve iako sam samo htjela da bude bolje.
Ma koga ja lažem? Ništa ja ne pokušavam, samo stojim i zbunjeno gledam okolo. Moram neke odluke donijeti sama, ali štogod odlučim, nešto mi govori da to nije to, ili si ja to umišljam kako bi odugovlačila sa svime, po običaju.



Da, što sam htjela reći, kao u zadnje vrijeme nešto čitam novine...i svako malo nađem članke poput "ubio ženu pred djecom", "zaklao ju jer se htjela razvesti od njega"...silovao, ubio, oteo, ovo ono.. Ne znam za vas, ali mene to zgraža. Muškarac umjesto da čuva ženu i poštuje ju, on ju gazi i ponižava, jer je jači.

Everything turned out so wrong.

Osjećam se usamljeno.
I zbunjeno. Sviđa li se on meni stvarno ili mi se to samo čini jer sam dugo već sama? Hm.


Runaway with my heart.
Runaway with my hope.
Runaway with my love.

Sluša se:
Dixie Chicks - You Were Mine
Eric Clapton - Miss you
U2 - One
Dire Straits - Sultans Of Swing
The Monkees - I'm A Believer
Duncan Sheik - Half Life

Ovih dana sam više u budućnosti nego u sadašnjosti. Planiram, želim, razmišljam,ovo ono. Nije da mi je sadašnjost toliko loša da bježim od nje, već stalno želim više od ovoga što već imam i, pa, uostalom, dosadno mi je ovih dana i stvarno pokušavam to poboljšat, jel. Znate, sljedeće ljeto ću napunit 18 i želim da s toliko godina već znam kuhati, i voziti, i igrat poker i tako još par stvari. :) I iskreno pomalo se bojim te famozne punoljetnosti. Zgrozila sam se nedavno kad sam išla na kupanje i morala platiti za odrasle, a ne za djecu, pa kako to da se to već dogodilo? :O

Loša je stvar da sam izgubila volju da pišem blog. Sve što napišem, čini mi se glupo kad objavim. Isto to očekujem i s ovim postom, ali već bi stvarno bio red da pobrišem prašinu ovdje. =D Ionako, ne želim osjećati obvezu da moram nešto pisati, ako ne želim ili nemam inspiracije, i nadam se da ćete to shvatiti. Kad bi pisala postove kad bi bio red da pišem, ne znam bi li uživala u ovom blogu uopće.



Niti gledam zanimljive filmove, niti čitam knjige.

Jedino što vam mogu preporučiti je dakle, glazba.
Opća Opasnost - Uzalud Sunce Sja
Seether - Careless Whisper
Đorđe Balašević - Ne Volim Januar.

Inače, osjećaji mi se izmjenjuju iz sekunde u sekundu, prilično sam i zbunjena, i nostalgična i vesela..ponekad, pomislim otkud sam došla na ovo? To je tako, ne mogu reći da uživam u ovom ljetu, ali trudim se. Svaki dan se smijem, ali nije to to. Znam i za bolje.






Za razliku od većine, pretpostavljam, ja bi htjela da što prije počne škola. Sjećam se da sam tad bila zadnji put najsretnija, u školi, s njom, smijale smo se do suza skoro svaki dan.

Postoje dani kad mislim da je svijet moj, da mogu štogod želim, kad sam optimist i vjerujem u svoj happy end, da, baš onako patetičan kao i u filmovima. Ali tu su oni dani kad nemam volje ni za što, kad bi najradije sve prespavala i čini mi se da je ovaj svijet stvarno jadan.
Sad sam, eto, zapela između tih dana i iz dana u dan tražim nešto za što bi se mogla uhvatiti da zaokupi moje vrijeme.
Nekako sam izgubljena, pretpostavljam.




Ali ja stvarno vjerujem da nam se sve u životu vrati, i da onome tko zna čekati, s vremenom sve dolazi. Ako ništa nije sigurno, sve je moguće, kažu.

Eto vam post. :) Drago mi je što ste tu i kad ja nisam. Pratim ja što se kod vas događa, samo ponekad nemam inspiracije za komentare.

Ovaj Balašević mi zna ubit raspoloženje samo tako. :)
Pozdravljam vas!

Ljeto. Odmor. Praznici.
To sam čekala. Dočekala.
I šta ja radim?
Vucaram se po kući, čitam, gledam serije, horore,ponekad prošetam psa, ponekad izađem jer trebam kontakt s vanjskim svijetom.

Fali mi zabave.

Zašto kad dobijemo ono što želimo, nismo sretni s tim već stalno opet tražimo nešto drugo?

Zašto mi ovo ljeto tako jadno izgleda?

Zašto sam u zadnje vrijeme toliko bezvoljna?

Zašto se ništa ne čini kako bi trebalo?

Da bar mogu ponavljati iste pogreške kao i prošlog ljeta, bar je bilo zabavnije, a ne što ovdje trunem.

Treba mi zabava.

Zašto nam se neki ljudi uporno približavaju i ne odustaju iako ih mi očajnički pokušavamo otjerati od sebe. MAKNI SE VEĆ JEDNOM.
Kvragu, kad ću postat toliko okrutna da mogu nakome reći da me ostavi na miru bez ikakve grižnje savjesti. Ali ne, ja trpim. E pa najebat će kad eksplodiram.

Hoću one insekte u trbuhu. Hoću se zaljubiti. Sad imam vremena! Sad želim! Zašto sad ne mogu?! Kvragu.


Nisam baš sretna ovih dana, kao što ste mogli primjetiti.






Ma idem se sutra razbacat na Zokija i boli me briga! Rokenrol!

Kod mene i dalje zatišje. Zatišje pred buru, nadam se.



Misli mi često zaokuplja ona. I ja. Koliko sam joj sam puta oprostila. Koliko se puta pravila da se ništa nije dogodilo. Mogu ja skupljati u sebi...ali kad nešto prelije čašu, gotovo je. Bez obzira na našu prošlost. Uspomene. Ne zaslužujem to.



I on, naravno. Dugo je prošlo od toga. Nisam ni pisala o njemu. Ali mislim da mi ne nedostaje on. Ni najmanje. Mislim da mi nedostaje ljubav. Iako pogledom tražim njega, njegov auto, njegove prijatelje. Ali ne vidim ništa povezano uz njega. I tako je bolje, sigurna sam, bez obzira na to što ja želim. I bit će tako, dok ne naiđe netko novi tko će mi zaokupiti misli, znam.
Iako, sretnija sam, čini mi se. Možda katkad napišem neki depresivniji, frustrirajući post, ali osmijeh mi svejedno ne silazi s lica. Ma ja sam vam jedno veselo dijete.



Imam tako gadan osjećaj da će ova srednja tako brzo proć. Ali ok, zamarat ću se (vas) s tim kad dođe vrijeme.






UPDATE:
Htjela bih samo malo razjasniti ovu situaciju s prijateljstvom, jel. :)
Puno sam joj puta oprostila, i duboko se nadam da se to neće dogoditi i ovaj put, jer često popustim. Na svoju nesreću, jer se tako ništa ne promijeni, već joj samo dam do znanja da može samnom kako hoće. I znam, nastavit ćemo se mi družiti...8 godina prijateljstva nije lako pustiti tek tako. Ali s moje strane neće to uopće biti kao prije, iako ja vidim da ona to ne shvaća. Niti joj ne namjeravam išta govoriti. Kad sam ja govorila, ona nije shvaćala ozbiljno. Bit ću tu za nju, ako mi se obrati, jer iako je moje mišljenje o njoj palo, nisam toliko loša osoba da mi bude drago kad bi se njoj nešto loše dogodilo. I to bi bilo to. Mislim da o ovome više neću ništa pisati, nemam potrebu, već sam odlučila. ;)



Update!

Baš bi htjela napisat novi post. Zaista. Ali pobogu, nemam o čemu pisat!!! o.O Nije da mi je dosadno, već je sve ili već ispričano ili nevažno. Eto, očekujem bolje dane. Dotad, uređivat ću boxeve ako ništa drugo. xD
Pozdravljam vas. =*

Eto. Shvatila sam.
Nisu oni prijatelji kakve ja trebam.
"Ja sam kao i svatko drugi. Vidim svijet onakvim kakav želim da bude, a ne onakvim kakav zaista jest."

Some dance to remember, some dance to forget.

Bilo je lijepo dok je trajalo. Sad kad više nije, uživajte zajedno.
Ne treba mi to. Dobro sam i bez vas.
I nisam sama bez vas.

And still those voices are calling from far away,
Wake you up in the middle of the night
Just to hear them say...

Eto, toliko. Ovi praznici me više umaraju nego odmaraju, ali ne mogu reći da ne uživam. Idem u petak na koncert i baš me briga. Bez njih!! :) Bit sve dobro. Pozdravljam vas.

Last thing I remember, I was
Running for the door...

And as you move on, remember me,
Remember us and all we used to be.



Tako sam prazna!
Zadnjih mjeseci sam stalno imala faze sreće, tuge, razočaranja, ushićenosti...Sad sam na nuli. Nisam navikla na to. Ni sretna, ni tužna. Neutralna - kako bi rekla profesorica iz kemije. Tako prazna.
Ne znam je li to dobro, nije me ni briga, ali želim to promijeniti.

And you even spoke to me, and said :
"If you're so funny
Then why are you on your own tonight ?
And if you're so clever
Then why are you on your own tonight ?
If you're so very entertaining
Then why are you on your own tonight ?
If you're so very good-looking
Why do you sleep alone tonight ?
I know ...
'Cause tonight is just like any other night
That's why you're on your own tonight
With your triumphs and your charms
While they're in each other's arms..."

Eto. Nemam vam se na što žaliti! Nemam vam što reći!
Ova praznoća je sranje!

Nemam ambicija. Nemam ciljeva.
Ne znam što želim biti u životu. Je li to tako bitno? Koliko ljudi uopće ostvari svoj san? Želimo nešto, nadamo se, zatim to očekujemo. Naša očekivanja su ponekad prevelika i naravno, to vodi ka razočaranju, na koje smo zapravo i navikli. Ima li smisla onda imati neki svoj san? Neki se toliko trude, a trud im nije nagrađen. Toliko žele, a želje im nisu ispunjene. I što nam preostaje? Ništa, i dalje živimo iz dana u dan i svaki san davno nestao je..izbrisan.. Ili kakogod već pjeva Remi.
Ja sam eto, totalno nezainteresirana za ovaj svijet. Niti gledam vijesti, u novinama čitam samo horoskop iz dosade. I ne zanima me ništa, čak nisam ni znala tko je Obama kad se toliko pričalo o njemu. Sad znam. =D



Kazi kako dalje kad, kad se nebo zamraci,
Kad se skupe oblaci, kad se sunce ne vidi,
Kazi kako dalje kad ljubav prestane,
Kad se rijeci istrose, kad se natrag ne moze.

Ništa. Idem uživati u ovom nedostatku osjećaja, jer znam da, kad ih budem previše imala, nedostajat će mi ovaj osjećaj duševnog mira. Sve mi se čini da nikad nisam zadovoljna. I idem čitati Razum i osjećaji. Jane Austen me oduševila svojim djelom Ponos i predrasude, pa sam se eto uživjela u takav način pisanja. Zanimljivo kako je drukčije bilo u ono doba. Više je poštovanja postojalo, u svakom slučaju.

Zaželjela bi vam da uživate u ovom suncu i da se volite i da budete sretni ali sam previše prazna za to, a ni ne mislim da bi vas to usrećilo. Pa eto, mogu reći samo da se nadam da osjećate više nego ja. I sretan Uskrs, iako sam izgubila svu vjeru, nažalost uključujući i onu u Boga. Nestala je negdje. Možda se vrati jednom.

Čudna sam, znam.

I want you to lead me
Take me somewhere
Don’t want to live in a dream one more day.